lundi 26 juin 2006

Dans l'avion (juin 2006)

Premier voyage vraiment inconfortable avec la JAT. Avion plein à ras-bord, rangs serrés (façon EasyJet), transpiration.

Frappé par les visages des Serbes. Moyenne d'âge 55 ans, et une immense majorité de « gueules » déplaisantes. Comment qualifier ce déplaisir? Par exemple, en observant la dégradation par rapport à la génération de mes parents au même âge.
Lassitude, harassement, grisaille? Oui, mais les romanciers de la grande époque avaient des mots plus fins. Voici: des visages marqués par le cynisme et les occupations basses. Aucun n'est éclairé par un début de spiritualité, un soupçon d'oubli de soi...

On les comprend, il faut dire: labeur sans relâche, privés d'Etat, privés de sécurité, de fierté, du moindre élan collectif. Que reste-t-il? Ces tronches turcisées, orientalisées, trivialisées, lasses.

*

Lu La Séparation des Races et la moitié de La Grande peur dans la montagne. Les longs voyages ont du bon! Irrité au début par les descriptions stéréotypées, obsessionnelles de Ramuz, puis compris: elles restituent le temps traditionnel, le temps cyclique et lent, tel que devaient le percevoir ses personnages. Dans ses portraits, dans la peinture des gestes et des coutumes, il met une ferveur maniaque: il SAIT que ce monde est sur le point de disparaître, qu'il fond déjà irrémédiablement, qu'une génération plus tard ce ne sera plus qu'une contrefaçon de lui-même, et que les hommes liés à la terre (et donc à la réalité immuable) sont à jamais liés à une ère déjà close. Peu de romanciers ont su ainsi saisir les crépuscules de civilisation. Bernanos dans Monsieur Ouine. Et encore...

1 commentaire:

Unknown a dit…

Postovani gospodine Despot,

Ovo nije pravi komentar, vec molba.

Moja prijateljica i ja smo dobile da prevodimo jednu monografiju Beograda na francuski jezik. Medjutim, autori su odlucili da stave nekoliko strofi iz "Lamenta nad Beogradom" na kraj monografije. Nas dve, kao dva odgovorna prevodioca, smo svesne da to ne mozemo same uraditi, i da ne bismo ni trebale, ako vec postoji "zvanican" prevod. Saljem vam strofe ciji mi prevod treba. Bila bih jako zahvalna ako biste mi mogli poslati njihov prevod. Moja kontakt adresa je milutinnik@neobee.net

Unapred, veoma zahvalna,

Jelena NIkolic

Miloš Crnjanski, odlomak iz pesme Lament nad Beogradom
..................
Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
Sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
I topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
I ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.
.................
Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
Nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
I tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
A hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagrem pasti na me kao kiša.
...................
Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
Do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
Što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, tvoja zora zaplavi,
U koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
Uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, ti.
...................
Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
Kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
Ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom na tvoj kamen strmi,
I tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat tvoj,
To ime će biti poslednji šapat moj.